A da pišeš dnevnik?

„A da pišeš dnevnik?“ često bih predložila svojim kolegicama, prijateljicama i poznanicama kada bi mi povjerile da prolaze kroz neka izazovnija životna razdoblja. Kako dnevnik pišem od svoje desete godine, nebrojeno sam se puta i sama uvjerila u njegove dobrobiti i s vremenom postala svojevrsna promotorica journalinga u svojoj sredini. Nakon što sam postala prva i zasad jedina u Hrvatskoj certificirana instruktorica za provođenje radionica pisanja dnevnika po Journal to the Self metodi, pisanje dnevnika više ne preporučujem samo prijateljicama, nego ga promičem i na društvenim mrežama te na različitim radionicama, druženjima i dnevničkim pisanjima koja često organiziram uživo i online. Journal to the Self program osmislila je američka terapeutkinja pisanjem i psihoterapeutkinja Kathleen Adams, jedna od najistaknutijih autorica u području journalinga i terapije pisanjem na svijetu.

Iva Živković na radionici s učenicama

Polaznice radionica pisanja dnevnika ili dnevničarenja uglavnom su žene (iako i muškarci pišu dnevnike), od znatiželjnih srednjoškolki s kojima posebno volim raditi, budući da sam učiteljica hrvatskog jezika, pa do žena svih dobnih skupina koje su otvorene za malo introspekcije i samorefleksije putem pisanja. One kažu da im pisanje dnevnika pomaže da postignu bolji fokus, razbistre misli, povežu se sa sobom pitajući se što im treba i kako su, da uspore i odmaknu se od svakodnevnog žrvnja u kojem se, zbog suvremenog načina života, naše misli često nalaze. Nije zaludu poznati američki spisatelj Stephen King rekao da je pisanje „pročišćeno razmišljanje“ – u tome su velika vrijednost i moć pisanja.

Možda ćete se pitati čemu uopće radionice i edukacije o pisanju dnevnika, zar to nije nešto jednostavno i intuitivno, nije li dovoljno samo sjesti i – početi pisati? Odgovor je i da i ne. Za pisanje dnevnika potrebno je imati dobru volju i namjeru, malo vremena i bilježnicu, odnosno dnevnik. Ono što ljudi koji vode dnevnike već stoljećima osjećaju, mnogobrojna istraživanja posljednjih desetljeća potvrđuju: pisanje dnevnika ljekovito je, djeluje iscjeljujuće i obiluje dobrobitima ne samo za naš duh, nego čak i za naše fizičko zdravlje. Ipak, ponekad se i vrlo iskusni dnevničari zapitaju vode li dnevnik „kako treba“ i kako pisati da bismo uistinu osjetili nedvojbene dobrobiti pisanja.

Na radionicama pisanja dnevnika ne uči se kako se ispravno piše dnevnik, nego se polaznici upoznaju s različitim tehnikama pisanja koje im pomažu da se oslobode straha od prazne stranice i osjećaja da nemaju o čemu pisati, a dobivaju i mnoge praktične savjete o tome kako se njegovati pišući o sebi i za sebe. To je ujedno i glavna razlika između radionica na kojima se piše dnevnik od klasičnih radionica kreativnog pisanja: na radionicama vođenja dnevnika piše se isključivo o sebi i za sebe i naglasak je na procesu pisanja, dok je na radionicama kreativnog pisanja naglasak ipak na stvaranju teksta koji će biti namijenjen javnosti i čitateljskoj publici. 

Iako se o journalingu u posljednje vrijeme mnogo piše i govori, napomenula bih da pisanje dnevnika nipošto nije neka pomodna metoda samopomoći. Naime prvi su nam dnevnici poznati još iz starog Egipta, sačuvani su primjerci prekrasnih dnevnika iz japanskog srednjovjekovlja, a pisanje dnevnika bilo je osobito popularno za vrijeme renesanse i prosvjetiteljstva. Dnevnike su pisali pripadnici različitih društvenih skupina, tako da su do danas sačuvani dnevnici koje je, naprimjer, svakodnevno vodila engleska kraljica Viktorija od 13. godine do kraja života, ali i dnevnici domaćica na marginama kuharica i knjiga s receptima, dnevnici primalja, trgovaca, činovnika poput Samuela Pepysa… Pisali su ih, naravno, i mnogi umjetnici, osobito književnici i književnice, kako bi „opustili svoje spisateljske ligamente“, kako o svojoj praksi vođenja dnevnika piše Virginia Woolf. 

I za kraj, uistinu nije teško pisati dnevnik: ne morate pisati svaki dan, nije važno koliko riječi ili stranica ispišete, kakvi su vam rukopis i struktura rečenice, poštujete li gramatička i pravopisna pravila i kakva je bilježnica u koju pišete. Najvažnije je da imate volju družiti se sa samim sobom na papiru, bolje se upoznati i prepoznati pišući o sebi i za sebe. Čini mi se kao dovoljno dobar razlog za pisanje dnevnika, slažete li se?